Ain’t that what matters in the end"
Kuća je bila tiha. Vani je još uvijek bio mrak. Ležao je na leđima, budan već neko vrijeme. Posljednjih mjeseci je sve manje spavao. Nije znao razlog zašto je tako.
Razmišljao je o svojim roditeljima. O vremenu kada su bili mladi i kada je on bio mali. Sve se bolje sjećao tog perioda života. Nije izgledao toliko davno.
Uzdahnuo je i pogledao ogledalo na zidu. Ogledala u nebrojenim sobama često su bila jedini svjedoci njegovog života, a u ovom sada nije vidio ništa.
Pas se izvukao ispod kreveta i nijemo zijevnuo. Sjeo je i gledao u prazno, pospan. Pomazio ga je po glavi.
Žena je prebacila nogu preko njega. Opet ne možeš spavati, pitala je zatvorenih očiju. Sve je u redu, nisam umoran, odgovorio je nježno. Pas je skočio na krevet i probao se smjestiti između njih. Spustio ga je na pod, pa ju je zagrlio. Imamo još malo vremena dok se djeca ne probude, rekla je uz smiješak. Pas će tražiti da ide van, rekao je zamišljeno. Pusti ga iz sobe, pa neka gnjavi djecu. U pravu si, rekao je kroz osmjeh, dok je ustajao iz kreveta.
Nema komentara:
Objavi komentar