High, Low And In Between
And I'm a gentle man"
Dim, muzika i nadvikivanje. Mjesto je bilo prilično popunjeno. Svi su imali piće u ruci ili su čekali novo. Townes Van Zandt je sjedio za izlizanim šankom i pričao s ljudima koji su mu prilazili. Smijao se pokazujući umjetne zube dok su mu se bore još više urezivale u lice. Sa zida iza šanka su ga gledali svi oni koji su jednom svirali ovdje. Stigao se dobro upoznati sa svima. Ubacio je piće u grlo i polako zateturao prema maloj pozornici. Tamo su ga čekali jedan reflektor i njegova gitara.
Pozdravio je publiku širokim osmjehom i krenuo. S 'Two hands'.
'I got two hands
I wanna clap my hands together
I got two legs
I wanna dance to heavens door
I got one heart
I gonna fill it up with Jesus
and I ain't gonna think about trouble any more
...
down in your soul there's one that won't desert you
ain't it fine to have the Saviour by your side'
pjevao je dok su ljudi u publici pljeskali i plesali. Svako malo netko je doviknuo 'Amen!' i 'Hallelujah!'. Na nekoliko minuta mjesto je izgledalo kao Baptistička crkva u Šesneastoj ulici u Birminghamu.
Townesu su se miješale riječi. Ali je gurao dalje. Nije dobro vidio i sjećanje ga je ostavljalo na cjedilu, ali je morao reći ono što je morao reći.
Kada je završio, blago se nasmiješio i pogledao iznad veselih lica. Zavrtio je prstom iznad njih, a barmen je počeo slagati čaše i puniti ih pićem. Svi su, uz žamor odobravanja, krenuli prema šanku, a Townes je zatvorio oči. I krenuo dalje.
'My days they are the highway kind
they only come to leave
...
When the time comes and I'm not ready
seems it's over before I'm started
...
We all got holes to fill
that holes are all that's real
Some fall on you like a storm
sometimes you dig your own...
...
and if her shadow doesn't seem much company
who ever said it would be?
...
Your face, she's a picture, babe
but pictures ain't what I crave
...
usually i just walk these streets
and i tell myself to care
Sometimes I believe me
and sometimes I dont hear
Sometimes the shape I'm in
won't let me go
...
Well I came through this life a stumbler,
I expect to die that way
it could be twenty years from now
it could be any day
But if there is no whiskey and women
behind that heavenly doors
I'm gonna take my chances down below
and of that you can be sure
...
Well, I don't know much fo true
but my heart knows how do pound
my voice knows how to sound'
Pjesme su se miješale. Riječi mijenjale. Townes je pjevao kao da ne misli stati. Košulja mu je bila natopljena. Ispod zavrnutih rukava pokazivale su se unakažene vene.
Kada je završio, još jednom se nasmiješio svim tim ljudima koji su ga gledali bez riječi. Nitko se nije micao.
Spustio se sa pozornice i krenuo prema šanku.Tamo ga je čekao stari prijatelj. Netko je otvorio vrata i hladni zrak sa ulice je ušao.
Sleepless
You know I need you now"
Autocesta je svijetlila u daljini. Ko je jebe, pomislio je. Sat je pokazivao 3:30. Bili su tu samo kamioni, on i Roy Orbison.
Sve što je imao, ostavio je daleko iza. Samo kako bi saznao da je jedina sigurna stvar da ga više ne želi.
Ležali su u krevetu. Da je jučer ponovo ovdje, da li bi sve uradila isto, pitao ju je. Trebam ti nešto reći..., rekla je.
Slabi živci su polako preuzimali. Stiskali su gas sve jače. Ovaj put će mu trebati nešto puno jače od čaja.
Pitao se da li se stvarno može samo odvesti od nje. Odvesti je iz sebe.
Cesta je išla dalje i dalje. Svjetla su krivudala dok je zora postajala neizbježna. Nebo je bilo boje dobro poliranog čelika.
Sometimes I Wish We Were An Eagle
Radijatori donose zveckanje čaša i pijani smijeh. Lift radi bez pauze. Nogom lagano pojačava gramofon koji lijeno vrti na podu. Callahan sigurno preuzima.
Sjedi za kuhinjslim stolom s knjigama starih prijatelja. Puno je puta razgovarao s njima. Potkošulja mu visi sa oštrih ramena. Otkucaji srca u trbuhu usporavaju. Ruke su sve mirnije. Čaša se skoro uopće ne trese.
Vani pada sitna kiša. Polako prelazi u snijeg. Mjesec je odavno zamjenio sunce.
Na zidu Hemingway pijan prije podneva u Havani. Leži na leđima dok mu trbuh pokušava iskočiti iz košulje.
The Everclear Rehearsals Late 1990
"So what'll I do with my time?"Jutro je. Umoran od nadanja, ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Nema sunca, samo sivi horizont. Stan je hladan. Još jedan dan. O kome zna previše.
Zlo mu je. Duša u kanalizaciji. Sjećanje mu je jadno. Nazvat će je da je pita što je rekao sinoć. Nazvat će je da je pita što je uradio sinoć.
Zlo mu je od hrane, ali je svejedno gladan. Zna da nema ništa za jelo. Neplaćeni računi leže na stolu. Police pune ploča. Gramofon odavno prodan. Mjeri stan koracima. Zlo mu je od pića, ali bi ubio za jedno. Zna ga napamet. Zlo mu je od osjećaja da se svijet povlači od njega.
Real Animal
Nobody left unscarred"
U ovo doba godine mrak pada rano. Zrak je čist od hladnoće. Zvuk prometa s lakoćom dolazi do stana.
Ploče leže posvuda u jedinoj sobi. Na televizoru ide dokumentarac o Vijetnamu. Ona leži stisnuta na uskom kauču. Možemo se jebati zauvijek, ali nikada nećeš dobiti moju dušu.
Stoji pored prozora i gleda kroz svoje lice. Neon se odbija od smrznute ulice i podsjeća ga da se nikada neće vratiti.
Volio bi da može sada leći pored nje. Da osjeti njen dah u uhu. Sjeća se svih laži koje je rekao. Nije bila ni prva ni zadnja kojoj je lagao. I sada laže sebi da je još uvijek ovdje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)