Hank Louvin
Hank Williams nije umro prvog dana 1953. godine, već je prevario smrt i pridružio se braći Louvin. Ira i Charlie su se napokon mogli voziti u Cadillacu kojemu su se toliko divili.
Vrijeme je prolazilo i Hank Louvin, kako je kasnije postao poznat, nije uspio prevariti smrt po drugi put. Međutim, i dalje se ponekad ukaže onima koji ga čekaju, pa im ispriča svoju priču. Tako je bilo i prije nekoliko dana, na dan Svih svetih, u maloj crkvi na periferiji Padove.
Josh T. Pearson, kako se sada zove, sa raskršća countryja i gospela prikazao je svu složenost ljudskog života. Sveti čovjek i grešnik, lovac na suknje i križar za pravom ljubavi, romantičar i cinik su se izmjenjivali i ispreplitali kao u filmu Johnnie Toa. Uz povremenu pomoć Calvina Chynowetha, sa Isusom iza leđa, dijelio je priče iz vlastitog života, padao na koljena, pričao loše fore, razbacivao se frazama na talijanskom i neponovljivim glasom pjevao pjesme koje pomiču sve što dotaknu. I pri tome davao sve što ima. Jer drugo ionako nema.
I to ću biti ja
Slijep, amputiranih nogu i na samrti, John Fante rekao je Charlesu Bukowskom kako većinu ljudi na kraju njihovih života dočeka strašna stvar - ogorčenost.
U nedjelju, nešto prije ponoći, Calvin Johnson započeo je svoj koncert stihovima 'When I die, there will be a song/And everyone will sing-a-long/And that will be me'.
U nedjelju, nešto prije ponoći, Calvin Johnson započeo je svoj koncert stihovima 'When I die, there will be a song/And everyone will sing-a-long/And that will be me'.
One to the heart, one to the head
One to the heart, one to the head"
Sjećala se vremena kada nije toliko o tome razmišljala. Sjećala se i vremena kada o tome nije uopće razmišljala. A sada nije mogla razmišljati ni o čemu drugom. Kako bi bilo da ga više nema? Ali ne bilo kako; iz nekog razloga morao je to biti pištolj u njezinoj ruci. I nije ju bilo briga za njegovu sestru. Nije ju bilo briga ni za njihovu djecu. Kada bi imala pištolj, bio bi mrtav. Trebala su joj samo dva metka - jedan za glavu, jedan za srce. I hrabrost.
Kralj
U subotu, 1.11., na pozornicu Teatra San Marco u Vicenzi izažli su Dave i Phil Alvin, Lisa Pankratz, Brad Fordham i Chris Miller.
Izmješteni iz prostora i vremena, u istom takvom okruženju, sa istom takvom publikom, pokazali su da je Charles Bukowski bio u pravu kada je rekao da se čudo besmrtnosti dešava svaki put kada netko umre a djelo te osobe nastavi život. Jer, u komunalnom kazalištu u Vicenzi su se živi, kao u najboljim danima, pojavili Big Bill Broonzy, James Brown, Big Mama Thornton, Jerry Leiber, Lee Allen, Big Joe Turner, Don Robey i Johhny Ace. I bratska ljubav.
Koncert, koji nije završio sa zadnjim zvukovima "So long baby, goodbye", nego je svoj epilog imao u snovima te noći, dokazao je da nisu u pravu oni, koji Davea Alvina nazivaju Kraljem Kalifornije.
Jer Dave Alvin je jednostavno – Kralj.
Obris Jacka Obliviana
U jednom tekstu, Žikica Simić spominje „dobro znanu siluetu“ Boba Dylana.
U ponedjeljak je u Tvornici svirao Jack Oblivian. Nakon dvadesetak minuta
požalio se na vrućinu reflektora koji mu je svijetlio u lice, pa je tehničar isključio sve reflektore koji su osvjetljavali
pozornicu, ostavivši tako dvoranu u gotovo potpunom mraku.
Zna se da je cjelina više od skupa dijelova od kojih se sastoji. Oblivianov
šešir, držanje ili kretanje na pozornici po ničemu nisu posebni. Ali Jack
Oblivian je. I da sam u ponedjeljak oko ponoći zalutao u mračnu dvoranu u kojoj
se svira odličan rokenrol, na pjesmu koju ne prepoznajem, ni u jednom trenutku
ne bih imao dilemu kome pripada obris na sredini pozornice.
Jer, Jack Oblivian je veliki muzičar. I kao svi veliki muzičari, posjeduje
autentičnost koju je nemoguće proizvesti ili kopirati jer je prirodna i spontana.
Neuhvatljiva i neponovljiva, kao i njegov obris.
Koji se, kao ustalom ni obris Elvisa, Boba Dylana ili Toma Waitsa, ne može
zamijeniti za nijedan drugi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)