U ponedjeljak je u Tvornici svirao Jack Oblivian. Nakon dvadesetak minuta
požalio se na vrućinu reflektora koji mu je svijetlio u lice, pa je tehničar isključio sve reflektore koji su osvjetljavali
pozornicu, ostavivši tako dvoranu u gotovo potpunom mraku.
Zna se da je cjelina više od skupa dijelova od kojih se sastoji. Oblivianov
šešir, držanje ili kretanje na pozornici po ničemu nisu posebni. Ali Jack
Oblivian je. I da sam u ponedjeljak oko ponoći zalutao u mračnu dvoranu u kojoj
se svira odličan rokenrol, na pjesmu koju ne prepoznajem, ni u jednom trenutku
ne bih imao dilemu kome pripada obris na sredini pozornice.
Jer, Jack Oblivian je veliki muzičar. I kao svi veliki muzičari, posjeduje
autentičnost koju je nemoguće proizvesti ili kopirati jer je prirodna i spontana.
Neuhvatljiva i neponovljiva, kao i njegov obris.
Koji se, kao ustalom ni obris Elvisa, Boba Dylana ili Toma Waitsa, ne može
zamijeniti za nijedan drugi.
Nema komentara:
Objavi komentar